Izložba radova finalista i finalistica Nagrade ZVONO 2018, koja je postavljena i može biti posjećena još do 14.12.2018 u izložbenim prostorijama Udruženja SKLOP, predstavlja četiri individualne umjetničke prakse, koje bez obzira na različitost uglova, umjetničkih formi i tema — ipak uspijevaju zajednički prikazati i progresivno kritikovati jednu aktuelnu i savremenu bh. društvenu stvarnost, uzimajući u obzir njenu historiju, politiku i intimnu arhivu.
Video-rad Spomenik palim borcima budućeg rata (2017) Igora Bošnjaka igra se semantikom prošlosti i budućnosti, postavljajući sintagme pali borci i budući rat u oksimoronski odnos, te stavljajući naglasak na konkretan objekat, koji već postoji. Ispreplitanjem kritičkog stava prema specifičnoj prošlosti Bosne i Hercegovine i regije, te pokušajem da se njihova društveno-politička budućnost iznova distopijski postavi — nastaje njegov prijedlog za postavljanje ovakve vrste spomenika.
Bošnjak pojmu javnog prostora pristupa umjetničkom aproprijacijom pronađenog objekta, čiju vrijednost i semantiku u potpunosti mijenja jednostavnim aktom imenovanja. Imenovanje i jezik ponovo predstavljaju osnovicu umjetničke vrijednosti i u njegovom drugom video-radu “Ima li smrti poslije života?” (2018).
Osnovna filozofska, tj. ontološka pitanja na kojima počiva težina ovog rada ostvaruju se jednostavnom inverzijom redoslijeda riječi smrt i život u dogmatskom pitanju “Ima li života poslije smrti?”, kojim se na tren stvara zbunjenost kao osnovica mogućnosti novih propitivanja i zaključivanja. Estetikom distopije u odnosu između lika i pejzaža umjetnik akcentira ideju izolacije, iščekivanja, nemogućnosti konačnog saznanja i zarobljenosti unutar čovjekom ograničene percepcije vremena, te pokušaja njene ekstenzije.
Ciklus od ova dva video-rada postavlja i najuniverzalnija egzistencijalna pitanja — u pokušaju da se ljudska prostorno-vremenska ograničenja s jedne strane prevaziđu — ali istovremeno i svjesno prihvate te kontekstualno kritikuju u svojim društveno-političkim specifičnostima.
U umjetničkom radu Saše Tatić, društveno-politički konteksti bivaju percipirani i arhivirani iz jedne potpuno intimne perspektive, kroz simboliku porodične kuće i njene izgradnje. Rad (Ne)Završena kuća: Spomenik sastoji se od 8 fotografija i dokumenata koji svjedoče početku izgradnje ove (ne)završene kuće.
Umjetnica upravo svoju porodičnu kuću posmatra kao spomenik rasprostranjenoj regionalnoj praksi funkcionalne upotrebe kuća koje zbog socio-političkih i ekonomskih faktora zauvijek ostaju u nezavršenoj formi, bez fasade. Predstavljajući ovu lokalno rasprostranjenu, uniformisanu pojavu, ona podnosi zahtjev za proglašenje svoje porodične kuće nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, izlažući propratnu dokumentaciju ovog administrativnog procesa.
Koristeći ličnu porodičnu historiju kao polazište, Tatić i u video performansu The Bedrock – The Bedrock II (2017) ponovo propituje ideju porodične kuće u jednom širem društvenom kontekstu, kroz usporedbu društveno-ekonomske mogućnosti tri generacije jedne porodice.
Podstaknuta očevim primjerom, koji je u njenim godinama već uveliko gradio svoju kuću, umjetnica pokušava u skladu sa svojim trenutnim mogućnostima i uz pomoć prijatelja i članova porodice, započeti izgradnju vlastite kuće. Zbog nedostatka mogućnosti za nastavak ulaganja u gradnju, nakon određenog perioda pod uticajem vremenskih prilika, značajna količina iskopane zemlje se vraća na poziciju s koje je prvobitno dislocirana, ostavljajući za sobom vidljive tragove prethodne intervencije.
Nakon toga, Tatić ponovo organizuje iskopavanje zemlje, koji već poprima oblik jednog sizifovskog iskopavanja, tematizirajući tendencije mladih generacija, koje kroz porodično nasljedstvo pokušavaju aktivno procesuirati nade i rizike nepredvidive budućnosti.
Hardkor (2017) performativna je instalacija Nikole Kekerovića koja počinje od procesa sakupljanja malih kamenica, po sebi nedovoljno jakih da bi načinile štetu pri bacanju, ali dovoljno važnih za očvršćivanje temelja i srži betonskih jaja u nastanku. Nakon ovog procesa sakupljanja, Kekerović sofisticiranim skulpturalnim sredstvima dodaje i spoljašnji, betonski okvir, kojim formu jajeta dovodi do savršenstva.
Betonska jaja u otvorenim kartonima konstantno pozivaju posjetioca da ih uzme, odnosno sveprisutna je tenzija između momenta uzimanja betonskih jaja u ruku i njihovog bacanja ka određenom cilju. Samo njiihovo postojanje u obliku, spremnom za ponijeti na određeno mjesto u određeno vrijeme, ukazuje na protest koji tek treba da se desi. Betonska jaja su zapravo u svojoj ambivalentnosti zamišljena kao ideje opasne za društvo. Posjetioci ostaju bez objašnjenja za koje proteste su namijenjena.
Polazišna tačka za drugi Kekerovićev rad, Dicktator (2014-), egzaktno reprezentira osnovu njegove umjetničke ironije, humora i sarkazma. Dicktator je ustvari serija digitalnih crteža koje Kekerović redovno objavljuje na posebno za njih napravljenom Instagram profilu – @dicktator0.
Ovaj umjetnički rad je zapravo dugotrajni crtački performans koji je konstantno u procesu nastajanja. Kekerović preuzima riječi i fraze iz svakodnevnog političkog govora i stavlja ih u dicktatorsku crtačku paradigmu, odnosno one postaju utjelovljene u svom falusoidnom obliku.
Dicktator je nastao kao projekat u kojem je umjetnik crteže rađene na mobilnom telefonu objavljivao na društvenim mrežama, što mu je omogućavalo da jako brzo, netom nakon objave, dobije povratnu reakciju i komentare publike. Na taj način počeo se razvijati sve češći dijalog između publike i “Dicktatora”.
U svojoj umjetničkoj praksi, Vesna Majstorović se, između ostalog, konstantno bavi propitivanjem univerzalnosti pojmova ljepote i fizičke atrakcije, kao i medijske i društvene manipulacije nad konstrukcijom takvih pojmova. Upravo iz takve vrste propitivanja nastaje i rad Are you born to be pretty (2017), kroz koji referira na svoj unutrašnji i konfliktni odnos između identiteta djevojke i umjetnice.
Dok prvi dio ovog rada u formi videa naglašava odmak između posmatrača i sadržaja, drugi dio rada kroz intervenciju unutar javnog prostora čini i da se takav odmak sve više gubi — ukazujući na mogućnosti direktnog suočavanja prolaznika sa sugestivnim i imperativnim pitanjem: Da li ste rođeni da budete lijepi?
Nastavak njenog djelovanja u javnom prostoru ostvaruje se kroz umjetničku intervenciju Safikadin spomenik (2017), kojim se aktuelizira zanemarena banjalučka legenda vječne ljubavi iz vremena Austro-ugarskog carstva, podsjećajući na hrabri čin ljubavne junakinje Safikade. Obostrana ali zabranjena ljubav između Safikade i Austrougarskog vojnika, koji u to vrijeme nosi predznak okupatora, okončava Safikadinim samoubistvom.
Zanemarivanje ovog spomenika od strane gradskih vlasti i stanje u kojem se nalazio prije Majstorovićeve umjetničke intervencije njegovog čišćenja i reparacije, govori i o aktuelnoj politici sistemskog odnosa zaborava prema određenim dijelovima historije Banja Luke.
Izložba u prostorijama Udruženja SKLOP na Radićevoj ulici br. 2 u Sarajevu otvorena još do 14.12.2018 i može biti posjećena četvrtkom i petkom od 14-19 h i subotom od 11-17 h.
Projekat podržava Vlada Švicarske.
Finalista i finalistica Nagrade ZVONO 2018:
Igor BOŠNJAK (*1981, Sarajevo)
Nikola KEKEROVIĆ (*1991, Banja Luka)
Vesna MAJSTOROVIĆ (*1994, Gradiška)
Saša TATIĆ (*1991, Banja Luka)
Finaliste i finalistkinje odabrao je međunarodni žiri:
Jean-Claude FREYMOND-GUTH, nezavisni kustos i umjetnički savjetnik, Basel/CH & Brisel/BE; Nina KOMEL, dobitnica nagrade Zvono 2016, Brod/BA, Karina KOTTOVA, kustosica i direktorica Jindřich Chalupecký Society, Prag/CZE; James Merle TMOMAS, profesor za Globalnu savremenu umjetnost, Tyler School of Art, Temple University, Filadelfija/US; Christopher YGGDRE, direktor agencije L’ Agence à Paris/FR & co-kustos bosansko-hercegovačkog paviljona na 57. Venecijanskom Bijenalu, 2017.
Ovogodišnja Nagrada ZVONO za mlade vizualne umjetnike/ice u Bosni i Hercegovini pripala je Igoru Bošnjaku (*1981, Sarajevo). Dodjelu nagrade predvodio je član internacionalnog žirija, prof. James Merle Thomas (SAD) na otvorenju izložbe radova finalista i finalistica u u izložbenim prostorijama udruženja SKLOP. Od danas su radovi Igora Bošnjaka, kao i finalista/ica Nikole Kekerović, Saše Tatić i Vesne Majstorović dostupni javnosti na izložbi u prostorijama Udruženja SKLOP, do 14.12.2018. godine.
Igor Bošnjak će kao pobjednik Nagrade ZVONO 2018 od februara boraviti na dvomjesečnoj umjetničkoj rezidenciji u New Yorku kod Residency Unlimited, a samostalna izložba njegovih radova bit će organizovana pri povratku iz SAD-a.
Bošnjak je diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju, a magistrirao na Univerzitetu za umetnost u Beogradu, na programu Interdisciplinarne studije: Teorija umetnosti i medija. Trenutno predaje na Akademiji Likovnih umjetnosti u Trebinju. Već jednom je bio odabrani finalista nagrade ZVONO, 2010. godine, što kako sam umjetnik kaže, za njega predstavlja potvrdu prepoznavanja kontinuiteta njegovog rada i njegove istrajnosti na umjetničkoj sceni.
Nagrada ZVONO za mlade vizualne umjetnike/ice u BiH osnovana je 2006. godine od strane Udruženja SCCA Sarajevo Centar za savremenu umjetnost. Od 2017. godine novi zvanični partner za organizaciju Nagrade ZVONO u BIH je Udruženje za istraživanje, dokumentiranje i prezentiranje umjetnosti SKLOP.
Nagradu ZVONO SKLOP realizira sa dva partnera iz New Yorka: The Trust for Mutual Understanding i Residency Unlimited. Nagrada ZVONO je dio mreže YVAA The Young Visual Artists Award, čije članove čini ukupno 12 zemalja jugoistočne Evrope (www.yvaawards.org).
