Izložba radova finalista i finalistica Nagrade ZVONO 2018, koja je postavljena i može biti posjećena još do 14.12.2018 u izložbenim prostorijama Udruženja SKLOP, predstavlja četiri individualne umjetničke prakse, koje bez obzira na različitost uglova, umjetničkih formi i tema — ipak uspijevaju zajednički prikazati i progresivno kritikovati jednu aktuelnu i savremenu bh. društvenu stvarnost, uzimajući u obzir njenu historiju, politiku i intimnu arhivu.

Video-rad Spomenik palim borcima budućeg rata (2017) Igora Bošnjaka igra se semantikom prošlosti i budućnosti, postavljajući sintagme pali borci i budući rat u oksimoronski odnos, te stavljajući naglasak na konkretan objekat, koji već postoji. Ispreplitanjem kritičkog stava prema specifičnoj prošlosti Bosne i Hercegovine i regije, te pokušajem da se njihova društveno-politička budućnost iznova distopijski postavi — nastaje njegov prijedlog za postavljanje ovakve vrste spomenika.

Bošnjak pojmu javnog prostora pristupa umjetničkom aproprijacijom pronađenog objekta, čiju vrijednost i semantiku u potpunosti mijenja jednostavnim aktom imenovanja. Imenovanje i jezik ponovo predstavljaju osnovicu umjetničke vrijednosti i u njegovom drugom video-radu “Ima li smrti poslije života?” (2018).

Osnovna filozofska, tj. ontološka pitanja na kojima počiva težina ovog rada ostvaruju se jednostavnom inverzijom redoslijeda riječi smrt i život u dogmatskom pitanju “Ima li života poslije smrti?”, kojim se na tren stvara zbunjenost kao osnovica mogućnosti novih propitivanja i zaključivanja. Estetikom distopije u odnosu između lika i pejzaža umjetnik akcentira ideju izolacije, iščekivanja, nemogućnosti konačnog saznanja i zarobljenosti unutar čovjekom ograničene percepcije vremena, te pokušaja njene ekstenzije.

Ciklus od ova dva video-rada postavlja i najuniverzalnija egzistencijalna pitanja —  u pokušaju da se ljudska prostorno-vremenska ograničenja s jedne strane prevaziđu —  ali istovremeno i svjesno prihvate te kontekstualno kritikuju u svojim društveno-političkim specifičnostima.

U umjetničkom radu Saše Tatić, društveno-politički konteksti bivaju percipirani i arhivirani iz jedne potpuno intimne perspektive, kroz simboliku porodične kuće i njene izgradnje. Rad (Ne)Završena kuća: Spomenik sastoji se od 8 fotografija i dokumenata koji svjedoče početku izgradnje ove (ne)završene kuće.

Umjetnica upravo svoju porodičnu kuću posmatra kao spomenik rasprostranjenoj regionalnoj praksi funkcionalne upotrebe kuća koje zbog socio-političkih i ekonomskih faktora zauvijek ostaju u nezavršenoj formi, bez fasade.  Predstavljajući ovu lokalno rasprostranjenu, uniformisanu pojavu, ona podnosi zahtjev za proglašenje svoje porodične kuće nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, izlažući propratnu dokumentaciju ovog administrativnog procesa.

Koristeći ličnu porodičnu historiju kao polazište, Tatić i u video performansu The Bedrock – The Bedrock II (2017) ponovo propituje ideju porodične kuće u jednom širem društvenom kontekstu, kroz usporedbu društveno-ekonomske mogućnosti tri generacije jedne porodice.

Podstaknuta očevim primjerom, koji je u njenim godinama već uveliko gradio svoju kuću, umjetnica pokušava u skladu sa svojim trenutnim mogućnostima i uz pomoć prijatelja i članova porodice, započeti izgradnju vlastite kuće. Zbog nedostatka mogućnosti za nastavak ulaganja u gradnju, nakon određenog perioda pod uticajem vremenskih prilika, značajna količina iskopane zemlje se vraća na poziciju s koje je prvobitno dislocirana, ostavljajući za sobom vidljive tragove prethodne intervencije.

Nakon toga, Tatić ponovo organizuje iskopavanje zemlje, koji već poprima oblik jednog sizifovskog iskopavanja, tematizirajući tendencije mladih generacija, koje kroz porodično nasljedstvo pokušavaju aktivno procesuirati nade i rizike nepredvidive budućnosti.

Hardkor (2017) performativna je instalacija Nikole Kekerovića koja počinje od procesa sakupljanja malih kamenica, po sebi nedovoljno jakih da bi načinile štetu pri bacanju, ali dovoljno važnih za očvršćivanje temelja i srži betonskih jaja u nastanku. Nakon ovog procesa sakupljanja, Kekerović sofisticiranim skulpturalnim sredstvima dodaje i spoljašnji, betonski okvir, kojim formu jajeta dovodi do savršenstva.

Betonska jaja u otvorenim kartonima konstantno pozivaju posjetioca da ih uzme, odnosno sveprisutna je tenzija između momenta uzimanja betonskih jaja u ruku i njihovog bacanja ka određenom cilju. Samo njiihovo postojanje u obliku, spremnom za ponijeti na određeno mjesto u određeno vrijeme, ukazuje na protest koji tek treba da se desi. Betonska jaja su zapravo u svojoj ambivalentnosti zamišljena kao ideje opasne za društvo. Posjetioci ostaju bez objašnjenja za koje proteste su namijenjena.

Polazišna tačka za drugi Kekerovićev rad, Dicktator (2014-), egzaktno reprezentira osnovu njegove umjetničke ironije, humora i sarkazma. Dicktator je ustvari serija digitalnih crteža koje Kekerović redovno objavljuje na posebno za njih napravljenom Instagram profilu – @dicktator0.

Ovaj umjetnički rad je zapravo dugotrajni crtački performans koji je konstantno u procesu nastajanja. Kekerović preuzima riječi i fraze iz svakodnevnog političkog govora i stavlja ih u dicktatorsku crtačku paradigmu, odnosno one postaju utjelovljene u svom falusoidnom obliku.

Dicktator je nastao kao projekat u kojem je umjetnik crteže rađene na mobilnom telefonu objavljivao na društvenim mrežama, što mu je omogućavalo da jako brzo, netom nakon objave, dobije povratnu reakciju i komentare publike. Na taj način počeo se razvijati sve češći dijalog između publike i “Dicktatora”.

U svojoj umjetničkoj praksi, Vesna Majstorović se, između ostalog, konstantno bavi propitivanjem univerzalnosti pojmova ljepote i fizičke atrakcije, kao i medijske i društvene manipulacije nad konstrukcijom takvih pojmova. Upravo iz takve vrste propitivanja nastaje i rad Are you born to be pretty (2017), kroz koji referira na svoj unutrašnji i konfliktni odnos između identiteta djevojke i umjetnice.

Dok prvi dio ovog rada u formi videa naglašava odmak između posmatrača i sadržaja, drugi dio rada kroz intervenciju unutar javnog prostora čini i da se takav odmak sve više gubi — ukazujući na mogućnosti direktnog suočavanja prolaznika sa sugestivnim i imperativnim pitanjem: Da li ste rođeni da budete lijepi?

Nastavak njenog djelovanja u javnom prostoru ostvaruje se kroz umjetničku intervenciju Safikadin spomenik (2017), kojim se aktuelizira zanemarena banjalučka legenda vječne ljubavi iz vremena Austro-ugarskog carstva, podsjećajući na hrabri čin ljubavne junakinje Safikade. Obostrana ali zabranjena ljubav između Safikade i Austrougarskog vojnika, koji u to vrijeme nosi predznak okupatora, okončava Safikadinim samoubistvom.

Zanemarivanje ovog spomenika od strane gradskih vlasti i stanje u kojem se nalazio prije Majstorovićeve umjetničke intervencije njegovog čišćenja i reparacije, govori i o aktuelnoj politici sistemskog odnosa zaborava prema određenim dijelovima historije Banja Luke.

Izložba u prostorijama Udruženja SKLOP na Radićevoj ulici br. 2 u Sarajevu otvorena još do 14.12.2018 i može biti posjećena četvrtkom i petkom od 14-19 h i subotom od 11-17 h.

Projekat podržava Vlada Švicarske.

Finalista i finalistica Nagrade ZVONO 2018:
Igor BOŠNJAK (*1981, Sarajevo)
Nikola KEKEROVIĆ (*1991, Banja Luka)
Vesna MAJSTOROVIĆ (*1994, Gradiška)
Saša TATIĆ (*1991, Banja Luka)

Finaliste i finalistkinje odabrao je međunarodni žiri:
Jean-Claude FREYMOND-GUTH, nezavisni kustos i umjetnički savjetnik, Basel/CH & Brisel/BE; Nina KOMEL, dobitnica nagrade Zvono 2016, Brod/BA, Karina KOTTOVA, kustosica i direktorica Jindřich Chalupecký Society, Prag/CZE; James Merle TMOMAS, profesor za Globalnu savremenu umjetnost, Tyler School of Art, Temple University, Filadelfija/US; Christopher YGGDRE, direktor agencije L’ Agence à Paris/FR & co-kustos bosansko-hercegovačkog paviljona na 57. Venecijanskom Bijenalu, 2017.

Ovogodišnja Nagrada ZVONO za mlade vizualne umjetnike/ice u Bosni i Hercegovini pripala je Igoru Bošnjaku (*1981, Sarajevo). Dodjelu nagrade predvodio je član internacionalnog žirija, prof. James Merle Thomas (SAD) na otvorenju izložbe radova finalista i finalistica u u izložbenim prostorijama udruženja SKLOP. Od danas su radovi Igora Bošnjaka, kao i finalista/ica Nikole Kekerović, Saše Tatić i Vesne Majstorović dostupni javnosti na izložbi u prostorijama Udruženja SKLOP, do 14.12.2018. godine.

Igor Bošnjak će kao pobjednik Nagrade ZVONO 2018 od februara boraviti na dvomjesečnoj umjetničkoj rezidenciji u New Yorku kod Residency Unlimited, a samostalna izložba njegovih radova bit će organizovana pri povratku iz SAD-a.

Bošnjak je diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju, a magistrirao na Univerzitetu za umetnost u Beogradu, na programu Interdisciplinarne studije: Teorija umetnosti i medija. Trenutno predaje na Akademiji Likovnih umjetnosti u Trebinju. Već jednom je bio odabrani finalista nagrade ZVONO, 2010. godine, što kako sam umjetnik kaže, za njega predstavlja potvrdu prepoznavanja kontinuiteta njegovog rada i njegove istrajnosti na umjetničkoj sceni.

Nagrada ZVONO za mlade vizualne umjetnike/ice u BiH osnovana je 2006. godine od strane Udruženja SCCA Sarajevo Centar za savremenu umjetnost. Od 2017. godine novi zvanični partner za organizaciju Nagrade ZVONO u BIH je Udruženje za istraživanje, dokumentiranje i prezentiranje umjetnosti SKLOP.

Nagradu ZVONO SKLOP realizira sa dva partnera iz New Yorka: The Trust for Mutual Understanding i Residency Unlimited. Nagrada ZVONO je dio mreže YVAA The Young Visual Artists Award, čije članove čini ukupno 12 zemalja jugoistočne Evrope (www.yvaawards.org).

Otvorenje: Petak, 25.05.2018, 19 h

Javni razgovor: Subota, 26.05.2018, 14 h

O grupi RIZBA
Udruženje likovnih stvaralaca RIZBA je neprofitno, nevladino udruženje, dobrovoljno udruženih pet studenata Akademije likovnih umjetnosti u Trebinju u svrhu postizanja pojedinačnih i zajedničkih interesa, te ostvarivanja ciljeva u oblasti kulturnog djelovanja. Glavni cilj grupe je tvoriti prostor članovima i osobama snažnog likovnog izraza, za realizaciju i prezentaciju likovnog stvaralaštva, nudeći uslove i usluge u kojima se mogu realizovati umjetnički poduhvati.

Mirjana Kodžo (*1992, Mrkonjić Grad/BA) je završila osnovne i master studije na ALUT, odsjek slikarstvo.

Nevena Kosović (*1993, Gacko/BA) je završila osnovne studije na ALUT, odsjek vajarstvo.Trenutno na master studijama na ALU Trebinje.

Milica Lojović (*1993, Gacko/BA) završila osnovne studije na ALUT, odsjek slikarstvo. Trenutno na master studijama na ALU Beograd.

Radivoj Milić (Mrkonjić Grad, 1986/BA) je završio osnovne i master studije na ALUT, odsjek graka.

Miloš Vučićević (*1991, Užice/SRB) je završio osnovne i master studije na ALUT, odsjek slikarstvo.

Rezultat njihovog boravka u periodu od jednog do tri mjeseca u Sarajevu na jesen 2017. godine i organiziranja nekoliko događaja kao što su predavanja, radionice, kratki filmovi i šetnje kroz grad jeste objavljivanje publikacije o njihovim istraživanjima o unakrsnoj kontaminaciji različitih umjetničkih stavova pojedinaca sa drugačijim referentnim okvirom, kulturnom pozadinom i geografskim položajem koji će biti prikazani u različitim oblicima tokom izložbe u SKLOP-u.

Petak, 05.01.2018.: OTVORENJE
19:00h: Izdavanje publikacije
20:00h: Performans Smirne Kulenović “cope-with-frustration”, popraćen kratkim čitanjem Maita Vanhellemonta
21:00h: Muzički performans Spaceluftera
https://soundcloud.com/space-lufter

Subota,  06.01.2018. : IZLOŽBA OTVORENA CIJELI DAN
11:00h – 18:00h

Nedjelja, 07.01.2018. : IZLOŽBA OTVORENA CIJELI DAN
11:00h – 18:00h
16:00h: Razgovor “Outlining new strategies of work” – Sandra Bradvić

Razgovor je usmjeren na identificiranje i rješavanje nekih od najtežih radnih uslova u kulturi u Sarajevu i općenito u Bosni i Hercegovini. Bradvić će se dotaći dobro poznatih tema poput kulturne politike i prikupljanja sredstava, ali i novih strategija za (međunarodnu) saradnju i razmjenu.

Učesnici:
Pierre Courtin, osnivač galerije Duplex100m2, Sarajevo
Zulfikar Filandra, filmski producent, Sarajevo
Smirna Kulenović, umjetnica i kustos, GSU Brodac, Sarajevo
Đenita Kustrić, umjetnica i predavač umjetničkih tehnologija, Akademija likovnih umjetnosti, Sarajevo
OUTLINE (Jan-Pieter ‘t Hart, Tjobo Kho, Wouter Stroet, Maite Vanhellemon)
Moderatorica: Sandra Bradvić, historičarka umjetnosti/kustos, Sarajevo/Zurich

Ulaz slobodan, prijava nije potrebna

Izložba je tokom trajanja otvorena petkom, 14-18 h

Na izložbi su predstavljena četiri rada. Tri od četiri rada su instalacije u prostoru, nastale u zadnje četiri godine, dok jedan rad predstavlja odliveni objekat, koji sadrži zvuk i koji je nastao prošle godine tokom Komelovog rezidentnog boravka u New York-u u okviru nagrade Zvono. Umjetnički rad Nine Komel se generalno odlikuje konceptualnim pristupom, preispitivanjem aktuelnih i relevantnih društveno-političkih zbivanja i okolnosti, kao i formuliranjem kritičnih pitanja koja zahtjevaju aktivno učešće posmatrača.

Was ist Princip? (2014), instalacija u formi prevelike mišolovke, po kojoj je izložba i nazvana, odnosi se na jedan od najznačajnijih događaja u historiji Bosne i Hercegovine, Evrope, ali i cijelog svijeta, a to je atentat kojeg je Gavrilo Princip izvršio na austrougarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine. Iako je izbijanju Prvog svjetskog rata prethodio niz događaja, a sam atentat predstavljao „samo“ vrhunac, u historijskim knjigama, o njemu se pisalo puno više nego o samim uzrocima, tj. ekonomskim, vojnim i geostrateškim interesima velikih sila. Tako atentat predstavlja primjer, kako samo jedan događaj može staviti u sjenu jednu puno kompleksniju međunarodnu situaciju i time pojednostaviti i svesti potpunu sliku historijske istine na samo jedan spektakularni događaj.
Komel u tom smislu pravi paralelu sa našim vremenom, ukazujući na sam princip pisanja, manipuliranja i percepcije historijskog narativa. Was ist Princip? pita, ko, iz čije perspektive, u kojem vremenu i sa kojom namjerom formulira jedan određeni narativ na način, na koji on to biva. Mišolovka tako implicira, da smo tendencionalno svi mi skloni pasti pod uticaj određenih narativa, te da su oni pored svih historijskih fakata, na kojima se grade, u određenoj mjeri isto tako i konstrukti u svrhu ostvarivanja osobih interesa i moći.

Kada je koncept pod upitnikom, iskoristi prvu pomoć (2012) se sastoji od 52 drvene kocke – 51 crnih i jedne bijele –, koje su aranžirane u prostoru u formi karte Bosne i Hercegovine. Na svakoj od crnih kocki je ispisan jedan pridjev, koji za umjetnicu opisuje aktuelno i opšte stanje u BiH. «Učmalo, jednostavno, statično, crno, ograničeno, banalno, nezanimljivo, konceptualno» su samo neke od pretpostavki i interpretacija. Pogovoto riječ «konceptualno» preispituje kako i pod kojim uslovima je nastala ideja i koncept daytonske Bosne i Hercegovine, koja se temelji na principu teritorijalne i nacionalne podjele, koliko je prirodna jedna takva koncepcija države, a koliko konstruisana i nametnuta, koliko od strane konstitutivnih naroda, a koliko usljed vanjskih faktora, tj. Međunarodne zajednice koju simbolično predstavlja bijela kocka sa crvenim križom, kao simbol prve pomoći u kriznim situacijama.

Upravo na to apsurdno i labilno stanje, u kojem se Bosna i Hercegovina nalazi zadnjih 20 godina, ukazuje i rad Intermezzo (2016). Mali skulpturalni objekat odliven u obliku uha umjetnice, koje se prirodno odlikuje jednom malom anomalijom, za umjetnicu simbolično predstavlja abnormalnost ustava Bosne i Hercegovine, koji predstavlja jedinstveni presedan u historiji nastanka država po evropskom modelu, i to činjenicom, da nije zasnovan na zaštiti prava i ravnopravnosti svih građana i građanki, nego na interesima pojedinih konstitutivnih naroda, koji međusobno sprečavaju i onemogućavaju razvitak zajedničkih interesa i tako potenciraju zastoj. Naslonite li vaše uho na skulpturu, tiho se može čuti himna Bosne i Hercegovine, čije ime Intermezzo je pojam, koji se u teoriji muzike odnosi na pred- ili međučin između dva glavna akta. Komel time ukazuje na konceptualni međuprostor i međuvrijeme, na status quo, u kojem se BiH nalazi i time ironično sugerira činjenicu, da BiH nije samo nedostatkom teksta nacionalne himne nedorečena.

Rad u zadnjoj prostoriji izložbenog prostora pod nazivom Zasjeda (2013) se sastoji od skoro 200 video kamera, koje su rapoređene na zid u obliku riječi «zasjeda». Zasjeda je davno uspostavljena vojna taktika, u kojoj se snage koje prave zasjedu služe pritajivanjem da bi napali neprijatelja koji prolazi. Nelagoda koja nastaje izloženošću jednom toliko velikom broju kamera, neminovno izaziva osjećaj opreznosti i straha, koja je upravo izazvana neznanjem, da li i sa koje strane se prostorija nadzire. Komel time svjesno kreira atmosferu latentne prijetnje i neizvjesnosti, zbog koje posmatrači automatski mijenjaju percepciju situacije kao i svoje ponašanje. Umjetnica time prenosi i dočarava taktiku manipulacije u izložbenom prostoru i ostavlja publiku u nedoumici, da li i sa koje strane tačno prijeti opasnost.

Rad Nine Komel se odlikuje po tome, što ne priprema odgovore, nego postavlja teze i pitanja i što je možda najbitnije, nudi slobodan prostor za promišljanje onome ko se upusti u to, što Komel olakšava sugestivnom postavkom koja izaziva tjelesnu i emotivnu reakciju. Time Komel svjesno iritira posmatrača i aktivira njegovo ili njeno poimanje i u isto vrijeme preispituje, koliko sama umjetnost može uticati na svijest i građenje mišljenja građana i građanki.

Sandra Bradvić